 |
| ||||||||
|
UGLEDNI KIPAR STJEPAN GRAČAN, profesor emeritus Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, nije mogao dobiti boljega tumača svojega opusa i života, pisca monografije, od jednog od najboljih hrvatskih živućih likovnih kritičara i povjesničara umjetnosti, gospodina Zdenka Rusa. Rus i Gračan su vršnjaci. Rus prati Gračanov rad od početka, čak su studirali povijest umjetnosti zajedno, da bi kasnije, kada je počela djelovati grupa Biafra, koju su osnovali kipari Stjepan Gračan, Miro Vučo i Ratko Petrić, bio njihovim pozitivno nastrojenim kritičarom, za razliku nekih drugih, koji Biafru zbog raznih razloga nisu nimalo cijenili, naprotiv, okomili su se negativno pišući o njoj (Šimat Banov, Maković, Maleković, Gudač). Rus je velik i iskusan znalac i istraživač, minuciozni i tankoćutni pisac koji dubinski ulazi u materiju, i, izbjegavajući kronološki ili opći diskurs uobičajen u pisanju monografija, razvija bolju metodologiju: ulazi in medias res u meritum stvari, i kontekstualizirajući ga u prostor i vrijeme, briljantno analizira uzroke i posljedice, te smisao nastanka i postojanja određenog tipa umjetnosti o kojoj piše. To je učinio sa slikarskim opusom nedavno preminuloga Borisa Demura i sada, s kiparstvom i ličnošću Stjepana Gračana. Užitak je čitati tekstove gospodina Rusa, pa tako i ovaj u Gračanovoj monografiji. Veliki je znalac, erudit, i sjajan pisac. Osim analitičkog teksta, Rus je napisao Gračanov životopis, godinu po godinu, s obiljem informacija iz života i rada kipara Gračana, otkrivši sve o ovome čovjeku i umjetniku. Otkrio je početke kipareve, i radove za koje i oni koji poznaju Gračanov opus, nisu znali. Još za studija povijesti umjetnosti, Gračan radi organičke, bijele skulpture, čistih oblika, pod utjecajem Konstantina Brancusija i Jeana (Hansa) Arpa. Također, izradio je i niz kolaža, potpuno samosvojnih, na tragu prve hrvatske neoavangarde, posve apstraktnih. Po upisu Akademije okreće se figuraciji u doba prevlasti apstrakcije i konceptuale. Oduševljava se pop-artom i u njemu vidi spas za umjetnost, za razliku od mnogih drugih stručnjaka, povjesničara umjetnosti. Kada osniva grupu Biafra, nazvanu po krilu zgrade studentskog doma kod Meštrovićevog paviljona, u kojoj su stvorili prvi radni prostor i priredili prvu izložbu 1970, inzistira na figuraciji, ne bi li izravno progovarali (on i njegovi istomišljenici, biafranci) o čovjeku, svakodnevnom anonimnom čovjeku, ali u Gračanovom slučaju posebno, čovjeku - žrtvi svijeta u kojemu obitava. Daleko bi nas odvelo pisti o Biafri i biafrancima, o tome se ionako dosta zna, pa ćemo samo spomenuti da su priredili 15 izložaba u osam godina trajanja grupe (1970. -1978.). Važna je stvar da su prvi izašli sa skulpturama (i slikama: Atač, Rudi Labaš, Tanay, Jakelić, Jobo...) u vanjski prostor, na otvoreno, među ljude. Jančić i Petrić prvi su i najvrsniji popartisti, a oni te Gračan i Vučo pod izravnim su utjecajem velikih njujorških popartističkih kipara Georga Seagala i Edwarda Kienholza. Rus prvo objašnjava međunarodni fenomen, pojavu nove figuracije, u Parizu, kada 1959. Kritičar Jean-Louis Ferrier vodi kampanju za novu figuraciju i kada se održavaju mnoge izložbe pod tom sintagmom. Izlažu Appel, Bacon, Corneille, Dubuffet, Giacometti, Jorn, Lapoujade, Maryan, Saura, de Stael. Kritičar Michel ragon postavlje izložbu Nova figuracija 2. Nastavilo se kroz šezdesete godine s raznim prijedlozima poput |
„narativne figuracije" (Gerald Gassiot-Talabot), „figurativna apstrakcija" (Michel Ragon), itd. To je konkretan kontekstualni europski okvir figurativne umjetnosti kojoj su se u Hrvatskoj priklonili biafranci, uz spomenuti izrazito jak utjecaj pop-arta. Prva generacija biafranaca: Branko Bunić, Ratko Petrić, Stjepan Gračan, Miro Vuco te pozvani član za prvu izložbu, Izet Đuzel, oduševljeno prihvaćaju ideju o figurativnoj umjetnosti okrenutoj čovjeku i za čovjeka. Izlažu na neuglednim, perifernim, pustim mjestima, parkićima, haustorima i si. Gračan je razvio kiparenje ljudskih figura uništenih egzistencija, izgubljenih i usamljenih u prostoru i vremenu, jadnike, žrtve, gubitnike. To su ljudi-zombiji, živi mrtvaci, sjajno izvedeni u tehnikama kojima Gračan suvereno vlada: poliesteru, poliuretanu, čak i gumi. Imaju bizaran izgled, ali neposredno i efektno ostavljaju učinak na promatrača. Kasnije su figure postale čiste groteske: naredale su se figure zgrčenih i spaljenih beba i svinja, za koje bih osobno rekao da mnogo više duguju pepelom prekrivenim jadnicima u Pompejima koje je žive spalila vulkanska lava provalom Vezuva 69. godine nego modelima Seagala ili Kienholza. Nije nevažan ni utjecaj profesora s Akademije Valerija Michielija, majstora raspadajućih ljudeskara egzistencijalističke tragike. Gračan izvodi Princa karnevala, maske i ciklus Poslije svega. Saznanjem da su ljudi i svinje identične DNK strukture, stvara pougljenjene figure beba i odojaka, s gotovo frivolno-morbidnim predznakom. No, Rus ispravno primjećuje da Gračan nije apologet „estetike odvratnosti" (koju sam pripisivao Gračanu u svojim tekstovima) već daje njegov problem etički, a ne estetički. Slažemo se s tom postavkom, jer Gračana zanima stanje čovjeka i čovječanstva, ljudska tragičnost, a ne tjeranje nekog trendovskog „novoestetskog" aksioma o estetici ružnog i odvratnog. Došli su i klonovi na red, pa su ružičaste bebe završile u vrećama, što osnažuje ideju o umjetnikovim preokupacijama što je danas čovjek i što znanost s čovjekom može napraviti u ime „napretka", pitajući se opet o etičkim normama svih aspekata ljudskosti. U vrijeme nihilizma sve je moguće, ljudi postaju sjene. Otuđenici. Gračan je ostavio i niz crteža koji opsesivno istražuju bit i sudbinu čovjekovu, pa su izrazito ekspresionistički, kao što su mu ostalom, u krajnjoj instanci, i većina skulptura. Kako je to uobičajeno u monografijama, na kraju se nalazi popis samostalnih izložaba, važnijih skupnih izložaba, nagrade, popis po godinama postavljanja javnih spomenika (Vladimiru Nazoru u Zagrebu, 1972.; druga varijanta spomenika Vladimiru Nazoru u Petrovaradinu, 1973.; Augustu Cesarcu i Vladimiru Nazoru u Osijeku i Vinkovcima, 1974.; spomenik žrtvama fašizma u Zatonu kraj Zadra, 1979.; Đuri Đakoviću u Slavonskom Brodu, 1980.; spomenik Gradišćanska majka u Velikom Borištofu i Velika žaba u Zagrebu, 1984.; skulptura Ivan Krstitelj u Zadru, 1986.; spomenik Mariji Jurić Zagorki u Zagrebu, 1990.; skulpturalna skupina Zabinjak (spomenik žabama) u Zagrebu, 2000.; spomenik Kumica u Zagrebu na tržnici Dolac, 2006.; spomenik žabi u Karlovcu, 2008. i spomenik papi Ivanu Pavlu II. u Vrbovcu), katalog reprodukcija (104) te izbor iz bibliografije (od 1968. do danas). ■ |
|||||||||||
